Čipkasti tanjur - tutorial

Kako u posljednje vrijeme imam većih problema s internetskom vezom, tutorial o izradi staklenog tanjura, kojeg sam obećala u jednom od prethodnih postova, odlučih napraviti u dva (kraća) dijela. Previše fotografija u jednom postu ovih mi dana obećava višesatno sjedenje pred računalom, uz praćenje pucanja veze i velike napore da se post prebaci na blog.  Stoga ću u prvom dijelu pokazat ću tehniku obrnutog decoupagea na staklu, apliciranje zlatnih listića i čipka papira, a raspucavanje dvokomponentnim lakom ostavit će za sljedeći put. U slučaju da se odlučite slijediti ga i napraviti jedan od ovakvih tanjura, možete kombinirati tehnike ili se odlučiti za samo jednu. Tutorial je već objavljen na Portalu za žene, a u slučaju da ga niste tamo pročitali, imate priliku ovdje ;)

Odabrala sam manju verziju staklenog tanjura kakvog ste već vidjeli na izvještaju s radionica. Kad je tanjur veći, čipka papir više dolazi do izražaja i dominantniji je na tanjuru.

Čemu uopće tutorial? Pa, zbog toga što je čipka papir zapravo namijenjen sasvim drugim tehnikama i podlogama i treba biti  oprezan kada ga se aplicira na ovaj način. To je zapravo papir koji dolazi iz svijeta scrapbookinga, jako je osjetljiv i nježan jer je zapravo namijenjen  “suhim” tehnikama. Proizvodi se u nekoliko različitih debljina, a ja sam za ovaj tutorial odabrala najtanje i najosjetljivije - ali, od svih materijala upravo su mi se oni učinili pravim izborom za zaokruživanje ove vintage romantične kompozicije.

 

Kako bismo stakleni tanjur doista mogli i koristiti, ukrašavamo ga s donje, obrnute strane. Decoupage motiv lijepimo licem motiva prema stražnjoj strani tanjura, i to na način da prvo nanesemo tanak sloj ljepila za decoupage na tanjur, zatim priljepimo motiv pazeći da ga dobro izravnamo i da nam ne ostanu mjehurići zraka u njemu, te nanesemo još jedan sloj ljepila s gornje strane papira, mažući ga kistom od sredine motiva prema vanjskim rubovima. Ljepilo možemo posušiti sušilom za kosu ili ostaviti da se prirodno suši na zraku. Za staklo uvijek koristim Lefrancovo ljepilo za decoupage, koje je nešto kvalitetnije od ostalih i totalno prozirno, tako da se vidljivi potezi kistom na staklu svedu na minimum.

 

Motiv s rižinog papira sada je potpuno proziran, te ga je potrebno premazati slojem bijele akrilne boje sa stražnje strane kako bi dobio "dubinu".

 

 

Dok se bijela boja suši, rub tanjura premažemo ravnomjernim i ne predebelim slojem ljepila za zlatne listiće, poznatim i pod nazivom mistione. Nakon što smo ga nanijeli, moramo pričekati 10 – 15 minuta- toliko je potrebno da se supstance iz ljepila aktiviraju i tek tada možemo stavljati pozlatu. Na ovom tanjuru koristili smo srebrnu nijansu – naime, zlatni listići namijenjeni hobby tehnikama tek su imitacija onih pravih, i ne sadrže karatno zlato, ali se zato proizvode u svim mogućim nijansama – zlatnoj, bakrenoj, srebrnoj, oksidiranoj...pa čak i u kombinacijama svih navedenih boja.

Listiće nanosimo potpuno suhim kistom, pazeći da  ne dodirujemo previše sloj ljepila, kako bi i ostao suh. Ljepilo "radi" sat vremena, a ako je sloj bio jako tanak, onda i kraće - dakle, toliko vremena imate da završite ovaj rad. Nakon toga ljepilo prestaje djelovati. Listiće je potrebno premazati specijalnim lakom na bazi alkohola – shellacom.

Kao šećer na kraju, na prazne dijelove stakla lijepimo čipka papir. Ne smije ga se lijepiti kao papire za decoupage, jer bi se on u tom slučaju pretvorio tek u mokar papir. Na staklo treba nanijeti vrlo, vrlo tanak, gotovo suh sloj ljepila za decoupage i čipku dobro izravnati. Ako niste sigurni jeste li stavili previše ljepila, ljepilo malo pobrišite papirnatim ubrusom. Tanjur treba biti blago ljepljiv, ali ne i mokar. Ako se izgled čipke nije promijenio pri ljepljenju, znači da ste ju dobro zalijepili.

Rubove čipka papira, koji se ne vide s prave strane tanjura jer ih zaklanjaju motiv i sloj srebrnih listića,  dobro zalijepite – onako kako i inače lijepite decoupage, tako da se samo na tom dijelu čipka rastopi. To se neće vidjeti s prave strane tanjura, a vi morate biti sigurni da ste ga dobro zalijepili kako se s vremenom ne bi odigla i napuhala.

 

Vrijeme je da pogledamo rezultat:

Ovaj tanjur nije namijenjen niti lakiranju niti pranju – u slučaju da ga koristite za posluživanje namirnica, operite ga samo s gornje strane, pazeći da ne močite donju.

Ali, svakako je namijenjen mnoštvu šarenih kolačića, koje ćete poslužiti svojim dragima uz neki mirisni napitak i topao razgovor. Javite jeste li se igrali s čipka papirom i volite li uopće raditi na staklu? Slušam ;)

 

 

i Pin It

Nije onakva kakvom se čini…

 

Mislim da sam već nekoliko puta spomenula kako je jedna od mojih omiljenih akrilnih boja nijansa Payne’s gray. Nemaju je svi proizvođači akrilnih boja u svojoj ponudi, ali oni koji je imaju neka prime izraz moje duboke zahvalnosti. Meni je bila dostupna ona od Louvrea. Obožavam mogućnosti koju nudi ta naizgled crna, a zapravo totalno kameleonska boja, i način na koji u  različitim kombinacijama daje bogatu paletu efekata. Nešto o njoj možete pročitati i ovdje.

U posljednje vrijeme, međutim, varam dragu mi Payne’s gray s još jednom kameleonskom ljepoticom, folkartovom  Midnight. Obožavam kad me boja iznenadi! Obožavam kako svaki put izgleda drugačije. Obožavam kako je jedna kad je namažem samu u tankom sloju, druga kad je u debljem, treća kad je s nekom drugom bojom….U originalu je  nešto između duboko-tamno-ljubičaste i crne…ali da ne pričam previše dalje, prilažem dokaze:

Boja tacne, ova tamna, je kombinacija Midnight i Taffy… u ovom duetu nema ni traga od njene ljubičaste prirode!

 

Na  kutiji za vino odigrala je manju ulogu, i to tek na tamnijim bobicama crnog grožđa, onima u pozadini, u kombinaciji s True Blue i Night Sky, te na velikom listu pokraj bijelog grozda.

U slučaju da je odlučite potražiti, ljepotica izgleda ovako:

Znam da ništa od ovog što sam vam pričala ne možete nazrijeti gledajući njenu ambalažu, ali vjerujte mi na riječ: u bilo kojoj akrilnoj avanturi ova će vam nijansa izvrsno doći. Osim što nećete tako lako naći toliko tamno nijansiranu “noćnu” boju, a da ipak nije crna, uživat ćete u svakom trenutku otkrivajući kamo će vas sljedeći put odvesti. Nije onakva kakvom vam se može učiniti na prvi pogled. Više je od toga ;)

Pin It

Tjedan zlatnih radionica

 

Prošlog tjedna održala sam dvije radionice na kojim smo kombinirali zlatne listiće s svim mogućim vrstama decoupage papira i srodnih mu materijala ;)  Na prvoj smo ukrašavali drvenu kutijicu, a na drugoj veliki stakleni tanjur.

        

Jedan od najpopularnijih decoupage papira, glamour soft, poseban je po reljefnim zlatnim detaljima i svojoj poluprozirnosti. Dok su drugi papiri ili sasvim pokrivni  ili sasvim transparentni, soft glamour papir se prozire samo na svojim svijetlijim dijelovima. Možete ga prepoznati i na dodir – ima karakterističnu tanku i glatku teksturu i  “šuštav” zvuk. Za njegovo lijepljenje potrebno je nešto više ljepila – ne namače se u vodi, pa nije toliko podatan kao drugi papiri. Poigrali smo se tako s njegovom prozirnošću, istaknuvši je u kombinaciji s klasičnim decoupage papirima s motivima  nota i slova.  Pogledajte kako je rub kutijice ukrašen zlatnim listićima istaknuo detalje s papira! Donji dio kutijice obojali smo akrilnom bojom, patinirali i ukrasili pečatima i zlatnim antique i ljubičastim wax pastama.

Pogledaj cijeli album

 

Na dugotrajnijoj subotnjoj radionici tehnikom obrnutog decoupagea ukrašavali smo veliki stakleni tanjur. Ovaj put smo koristili sve dostupne varijante zlatnih listića ( proizvođača Pentart) –jednobojne zlatne i srebrne te “šarene” bakreno zlatne i oksidirano zlatne (sa zelenkastim dijelovima). Romantični motivi sa rižinih papira zahtijevali su različite kombinacije, a njima smo prilagodili i boje antique pasti koje smo utrljavali u pukotine dvokomponentnog laka za raspucavanje.

Pogledaj cijeli album

Nakon laka za raspucavanje, decoupagea i zlatnih listića na tanjur smo zalijepili i čipka papir, koji je na pravi način zaokružio ovu starinsku i romantičnu kombinaciju.

S obzirom na mnoštvo upita o svim tehnikama koje smo upotrijebili na ovom staklenom tanjuru, odlučila sam uskoro napraviti dva tutoriala, u kojima ću detaljnije objasnite sve materijale i postupke koje smo koristili. Stay tuned..;))

Pin It

Elvis has left the town

 
Iako je gostovala u gradu još od lipnja i  iako su me moja djeca preklinjala da ih vodim, izložbu originalnih eksponata iz Gracelanda i Nashvillea nisam bila posjetila cijelo to vrijeme iz nekoliko razloga. Ulaznice u iznosu od 90 kuna nisu mi obećavale value for money onog što su brojni mediji oglašavali. Marketinški dio posla jako je dobro odrađen, plakate o izložbi mogli ste vidjeti i u trgovačkim centrima, i na portalima, i na kabinama za presvlačenje na gradskim plažama, no sjećala sam se dobro da splitsko iskustvo gostujućih izložbi uglavnom završi  razočaravajuće. U ovom slučaju bila bih pristala ili na kriterij kvantitete, ili na kriterij kvalitete, ne nužno oboje, ali mi se činilo da se neće ispuniti niti jedan.
Dilema se riješila sama do sebe. Nekoliko posljednjih dana boravka, Elvis Presley Museum, u prostoru poznatijem kao bivši splitski “Mango” , snizio je cijene na 45 kuna. Retrotripper u meni se poveselio, ne bi mi oprostio da nisam išla uživo vidjeti kako izgleda ono o čemu se već sve zna. ;)

 
Najveći dio izložbe čine dvojezični plakati s detaljima o Elvisovu životu. U slučaju da ste slovni maratonac, možete se odvažiti i pročitati baš sve. Jeste li znali da je Elvisov brat blizanac bio mrtvorođenče? Ili da mu je otac išao u zatvor zbog krivotvorenja čekova? Sigurno niste. I sigurno vam je sada jako drago što to znate. To je svakako karika koja nedostaje (ciničan smajlić umećem ovdje, jer ove podatke možete pročitati već sa samog ulaza, dok vam istodobno pogled prelijeće po prostoriji i konačno utvrđujete da eksponata doista nema dovoljno za jednu ozbiljniju izložbu, te vam je već sljedećeg trenutka jako drago što niste platili ulaznice po 90 kn x 3…). Njegova glazbena priča započela je već u predškolskoj dobi kad je, umjesto bicikle koje je stvarno jako želio, dobio  gitaru. Eto, Misty & Zubo, vidite li da se ne događa samo vama? :))
Presladak je bio kao beba, taj Elvis. :)


Preskočit ćemo naglo sad sve priče u kojima  Elvis, u svojim odrastujućim godinama, osvaja glasom i talentom i baca u trans svoje učiteljice i obožavatelje.


Da nije bilo njega, mogla bih reći da  tipovi s obraščićima nikako ne mogu proći pod zgodne. Njegova fizionomija lica mi je oduvijek bila zanimljiva. Buckast, a s visokim jagodicama, neobično! Naravno, govorimo o mlađoj fazi.


Meni je osobno Elvis u mlađim danima bio više asocijacija za film, nego glazbu, jer sam ga preko filma i prvi put čula. “Viva Las Vegas” je TVZagreb najviše puta reprizirao, pa sam ga znala gotovo napamet.



“Elvis je volio skupljati ekstavagantne dragulje, elegantne automobile i najraznovrsnije oružje, budući da je bio fasciniran osobama koje provode zakon. Na početku karijere razvijao je imidž prosječnog Amerikanca vatrenog duha, koji ne nosi nikakav nakit osim ručnog sata. Stoga na fotografijama  iz mladih dana Elvisa ne možemo vidjeti s upadljivim draguljima. Poznato je, međutim, da je imao slabost prema dijamantnom prstenju (..) U 70-tima je počeo nositi prstenje na svim prstima, na nastupima i u privatnom životu. Volio je teške medaljone, zlatom optočene remene i narukvice s karikama(..) Jednom je Sammyju Davisu Jr. kupio dijamantni prsten vrijedan 300.000 $”

Ma, tko bi rekao..??
  
 

Draguljima je optočio i vlastiti primjerak lančića s munjom i inicijalima TCB kojeg je sam  dizajnirao. Isti je i poklanjao svojim prijateljima, od kojih su mnogi radili za njega. Inicijali znače “Taking care of business” i odražavaju kodeks ponašanja kojeg je očekivao od svojih zaposlenika. Munja označava brzinu, Dakle, zaključite sami. Kakav  potez od jednog šefa..pa mu ti sad reci da nećeš! Ipak je on Kralj.


Omiljeni automobil, zlatni Cadillac iz 1960.  ne nosi to ime tek tako – lak mu sadrži 14-karatno zlato, a opremljen je motoriziranim ormarićem za laštenje cipela, barom, televizorom i gramofonom.



Ipak, najveći i najsjajniji Elvisovi dragulji, zbog kojih je i bio to što jest, su ovi:

 



I tako, sve do… 
 
Odvukla me sasvim ova priča od teme, htjela sam vam zapravo pričati o izložbi, a ne o Kralju. Dakle, uz sve blještavilo i sladunjavo-retro-očaravajuće detalje, izložba mi je ostavila dojam  -siromašne. Imajući na umu broj eksponata, ne brojeći plakate koji dominiraju, jasno je da  kriterij kvantitete nije pobijedio. Stalno sam imala osjećaj da priča o životu Elvisa Presleya nudi mnogo više od ovog što smo imali priliku vidjeti, i  u korist toj činjenici nije išao ni film  s prizorima iz njegovog poslovnog i privatnog života koji se prikazivao na gornjem katu izložbenog prostora.  Najveći  i najbogatiji eksponatima bio je prodajni stol, onaj fan shopovski. Iako razumijem potrebu postojanja takvog dijela izložbe, i iako je na njemu bilo pravih retro bombončića, poput ovih auto-tablica, njegova veličina i važnost u prostoru su mi  dodatno pojačali osjećaj nedorečenosti, i , ako smijem tako reći, pomalo i podcjenjivanja. Da je eksponata bilo više, sumnjam da bi impresija bila takva..

A kvaliteta? Nemam s čim usporediti, nije da sam ikad ranije  imala priliku vidjeti izložbu ovakvog tipa, i previše duboko poštivam Elvisovo djelo i glazbeno nasljeđe, pa ću reći – može proći. Ima li i među vama nekog tko ju je posjetio? Voljela bih čuti i vaše mišljenje.

P. S. Nikad u  postovima ne napišem da je sve što ste pročitali stopostotno nesponzorirano i sasvim osobno iskustvo jednog običnog promatrača, tj. mene. Uvijek mislim kako se to podrazumijeva, i da nije potrebno da to posebno naglašavam. Ali, eto, rekla sam. To  vrijedi  i za sve postove, prošle, sadašnje i buduće, na ovom blogu.Pin It