Iako je gostovala u gradu još od lipnja i iako su me moja djeca preklinjala da ih vodim, izložbu originalnih eksponata iz Gracelanda i Nashvillea nisam bila posjetila cijelo to vrijeme iz nekoliko razloga. Ulaznice u iznosu od 90 kuna nisu mi obećavale value for money onog što su brojni mediji oglašavali. Marketinški dio posla jako je dobro odrađen, plakate o izložbi mogli ste vidjeti i u trgovačkim centrima, i na portalima, i na kabinama za presvlačenje na gradskim plažama, no sjećala sam se dobro da splitsko iskustvo gostujućih izložbi uglavnom završi razočaravajuće. U ovom slučaju bila bih pristala ili na kriterij kvantitete, ili na kriterij kvalitete, ne nužno oboje, ali mi se činilo da se neće ispuniti niti jedan.
Dilema se riješila sama do sebe. Nekoliko posljednjih dana boravka, Elvis Presley Museum, u prostoru poznatijem kao bivši splitski “Mango” , snizio je cijene na 45 kuna. Retrotripper u meni se poveselio, ne bi mi oprostio da nisam išla uživo vidjeti kako izgleda ono o čemu se već sve zna. ;)
Najveći dio izložbe čine dvojezični plakati s detaljima o Elvisovu životu. U slučaju da ste slovni maratonac, možete se odvažiti i pročitati baš sve. Jeste li znali da je Elvisov brat blizanac bio mrtvorođenče? Ili da mu je otac išao u zatvor zbog krivotvorenja čekova? Sigurno niste. I sigurno vam je sada jako drago što to znate. To je svakako karika koja nedostaje (ciničan smajlić umećem ovdje, jer ove podatke možete pročitati već sa samog ulaza, dok vam istodobno pogled prelijeće po prostoriji i konačno utvrđujete da eksponata doista nema dovoljno za jednu ozbiljniju izložbu, te vam je već sljedećeg trenutka jako drago što niste platili ulaznice po 90 kn x 3…). Njegova glazbena priča započela je već u predškolskoj dobi kad je, umjesto bicikle koje je stvarno jako želio, dobio gitaru. Eto, Misty & Zubo, vidite li da se ne događa samo vama? :))
Presladak je bio kao beba, taj Elvis. :)
Preskočit ćemo naglo sad sve priče u kojima Elvis, u svojim odrastujućim godinama, osvaja glasom i talentom i baca u trans svoje učiteljice i obožavatelje.
Da nije bilo njega, mogla bih reći da tipovi s obraščićima nikako ne mogu proći pod zgodne. Njegova fizionomija lica mi je oduvijek bila zanimljiva. Buckast, a s visokim jagodicama, neobično! Naravno, govorimo o mlađoj fazi.
Meni je osobno Elvis u mlađim danima bio više asocijacija za film, nego glazbu, jer sam ga preko filma i prvi put čula. “Viva Las Vegas” je TVZagreb najviše puta reprizirao, pa sam ga znala gotovo napamet.
“Elvis je volio skupljati ekstavagantne dragulje, elegantne automobile i najraznovrsnije oružje, budući da je bio fasciniran osobama koje provode zakon. Na početku karijere razvijao je imidž prosječnog Amerikanca vatrenog duha, koji ne nosi nikakav nakit osim ručnog sata. Stoga na fotografijama iz mladih dana Elvisa ne možemo vidjeti s upadljivim draguljima. Poznato je, međutim, da je imao slabost prema dijamantnom prstenju (..) U 70-tima je počeo nositi prstenje na svim prstima, na nastupima i u privatnom životu. Volio je teške medaljone, zlatom optočene remene i narukvice s karikama(..) Jednom je Sammyju Davisu Jr. kupio dijamantni prsten vrijedan 300.000 $”
Ma, tko bi rekao..??
Draguljima je optočio i vlastiti primjerak lančića s munjom i inicijalima TCB kojeg je sam dizajnirao. Isti je i poklanjao svojim prijateljima, od kojih su mnogi radili za njega. Inicijali znače “Taking care of business” i odražavaju kodeks ponašanja kojeg je očekivao od svojih zaposlenika. Munja označava brzinu, Dakle, zaključite sami. Kakav potez od jednog šefa..pa mu ti sad reci da nećeš! Ipak je on Kralj.
Omiljeni automobil, zlatni Cadillac iz 1960. ne nosi to ime tek tako – lak mu sadrži 14-karatno zlato, a opremljen je motoriziranim ormarićem za laštenje cipela, barom, televizorom i gramofonom.
Ipak, najveći i najsjajniji Elvisovi dragulji, zbog kojih je i bio to što jest, su ovi:
I tako, sve do…
Odvukla me sasvim ova priča od teme, htjela sam vam zapravo pričati o izložbi, a ne o Kralju. Dakle, uz sve blještavilo i sladunjavo-retro-očaravajuće detalje, izložba mi je ostavila dojam -siromašne. Imajući na umu broj eksponata, ne brojeći plakate koji dominiraju, jasno je da kriterij kvantitete nije pobijedio. Stalno sam imala osjećaj da priča o životu Elvisa Presleya nudi mnogo više od ovog što smo imali priliku vidjeti, i u korist toj činjenici nije išao ni film s prizorima iz njegovog poslovnog i privatnog života koji se prikazivao na gornjem katu izložbenog prostora. Najveći i najbogatiji eksponatima bio je prodajni stol, onaj fan shopovski. Iako razumijem potrebu postojanja takvog dijela izložbe, i iako je na njemu bilo pravih retro bombončića, poput ovih auto-tablica, njegova veličina i važnost u prostoru su mi dodatno pojačali osjećaj nedorečenosti, i , ako smijem tako reći, pomalo i podcjenjivanja. Da je eksponata bilo više, sumnjam da bi impresija bila takva..
A kvaliteta? Nemam s čim usporediti, nije da sam ikad ranije imala priliku vidjeti izložbu ovakvog tipa, i previše duboko poštivam Elvisovo djelo i glazbeno nasljeđe, pa ću reći – može proći. Ima li i među vama nekog tko ju je posjetio? Voljela bih čuti i vaše mišljenje.
P. S. Nikad u postovima ne napišem da je sve što ste pročitali stopostotno nesponzorirano i sasvim osobno iskustvo jednog običnog promatrača, tj. mene. Uvijek mislim kako se to podrazumijeva, i da nije potrebno da to posebno naglašavam. Ali, eto, rekla sam. To vrijedi i za sve postove, prošle, sadašnje i buduće, na ovom blogu.Pin It
